Početak   •   Radomir Milić   •   Putokaz     Knjige   •   Pesme   •   Zapisi   •   Dizajn   •   Naručivanje knjiga

Mogle su biti pjesme


Izdavač: KIZ Centar, 1999.

Format: 14,5 х 20,5 cm

Obim: 56 strana

Unutrašnjost: Crno/bela

Pismo: Latinica

Štampa: KIZ Centar

 

 

Preuzmite knjigu u elektronskom obliku

 

Naručivanje

Naručite knjigu po najpovoljnijoj ceni, uz dostavu na Vašu adresu

 

Reč čitalaca

Izbor iz osvrta čitalaca

 

Osvrt

Pošaljite svoj osvrt na knjigu

 

O knjizi

Pročitajte šta su o knjizi napisali

 

______________________________________________________

 

Milosav Buca Mirković

Bogatstvo bez naprezanja

I lako je, i teško, dočekati prvi rukopis, prvi manuskript mladog čoveka ili mladog pesnika, koji već dugo spi ili bdi u čoveku. Lakoća je u lebdenju i ponovnom uzletu pesničkih pojmova, simbola, metafora, formi i govora, a teškoće se nižu, jedna za drugom, kada ponovo i ponovo čitamo i tekst, i podtekst pesama, „jadnih siročadi”, kako je pevao, na zaranku mlađanog svog života, Branko Radičević, „prvak i prvenac, naš” (Isidora Sekulić).

Pesme ili pesnički tekstovi Radomira Milića iliti Milića od Bačve, bliže su tradiciji nego destrukciji pesničkog tvora i govora. One, te pesme u lakoj zamotanosti baladom romansom, ispunjene su, istovremeno, bezbrižnom gordošću i brižnom upitnosti, govorom iz srca i retorikom „na sav glas”. Milić od Bačve čas prijanja životu kao reci koja teče, a čas ulazi, skočimice i naletice, na pesničku delatnost u „radionici snova”. Uz to zabruji, veoma diskretno, i onaj ironični ton koji pripada generaciji umne i pametne mladosti. Iako se, pokadšto, čini da je reč o jednom jedinom ciklusu, o jednoj zbirci po tematskoj srodnosti, ipak se na razvođima svake od ovde usidrenih pesama osećaju ritmovi i znakovi kompletnije pesničke ličnosti.

Postoji jedna bolna misao

koja ne zna za izuzetak

o čemu god da budem pisao

uvijek je najljepši

početak

Taj dah početka, taj zamah na startu pesničkog govora, variraće se od pesme do pesme i tako čitavu knjigu obeležiti jednom zrelom mladošću i jednim slovom koje rađa bogatstvo bez napetosti i naprezanja, služeći levitanstvu, lebdenju i ponovnom uzrevanju pesničkih slika i opalnim senkama pesničkog bića u blaženoj samoći.

Širokih ruku i dobre volje treba dočekati prve stihove i rime Milića od Bačve. Izdavačima, štamparima, čitaocima, slušaocima i ljubiteljima birane pesničke reči, logosa koji se prepoznaje pa ipak istražuje, svesrdačno preporučujem rukopis „Mogle su biti pjesme”, prvorođenu knjigu Milića od Bačve.

______________________________________________________

  

dr MIćo Cvijetić

Ljubavni medaljoni

Uvijek je pomalo rizično, i nije baš lako, govoriti o prvoj pjesničkoj knjizi i uopšte o prvim knjigama, bilo da se radi o prozi, bilo da se radi o poeziji. Mi sa iskustvom, koji smo pročitali dosta knjiga i o njima pisali, sa tim i kritičarskim i stvaralačkim iskustvom, razmišljamo o tome kakva će biti druga, sljedeća, pogotovo kad se radi o poeziji. Pitamo se da li će pjesnik u svom daljem stvaralačkom naporu slijediti tu liniju ili će tražiti neke druge poetske stvaralačke prostore.

Nakon čitanja ove zbirke pjesama lako je osjetiti da u ovoj poeziji izbija jedna eruptivna stvaralačka osjećajnost. Ova poezija ima svoje tematsko grananje, naravno, i motivsko; ima i svoje semantičke slojeve. Pjesnik samouvjereno iskazuje svoj stvaralački ego. Neprikrivena je personalnost pjesničkog subjekta. Nakon uvodne pjesme, na neki način i programske („Umjesto predgovora”), slijedi jedan prozno-poetski pasaž u kome autor traga za suštinom, zaviruje u unutrašnjost „nedokučivu, varljivu”. Ipak, ne nastavljaju se takvi prozno-poetski pasaži, nego dalje slijede pjesme jake ljubavne osjećajnosti, dakle ljubavna poezija ili još bolje rečeno – pjesme o ljubavi. Tu se iskazuju neprigušena osjećanja, otvoreno, i te pjesme su najčešće u rimovanoj formi. Ima više takvih uspjelih rimovanih ljubavnih medaljona. Jedan od njih je izuzetno uspjela pjesma:

Sanjarim svjetlost u tvome oku

u praskozorje

u svanuće

sanjarim zvijezdu previsoku

tonem u prazno iščeznuće...

U ovoj zbirci dolazi do ukrštanja motiva i prostora, mediteranskog (jadranskog – pjesnik je živio na moru) i kontinentalnog (beogradskog). Neki stihovi imaju prizvuk đačkih spomenara (u čemu ne vidim ništa loše). Bljesne ponekad i lijepa metafora, odnosno sintagma, poput ove: „davna Božija sjetva”.

U ovoj poeziji, tačnije u nekim njenim stihovima, pokreće se jedno poetičko pitanje, pitanje koje je bilo jedno vrijeme dosta prisutno kod nas u tumačenju poetike naših romantičara (a ono je prisutno i u još nekim našim književnim pravcima), gdje se govori o tome da poeziju piše bol. Tako imamo i ovdje recimo stih: „samo se nesretnik pera laća”, ili drugi: „olovka šara srcem od žuči”.

Čitajući pjesme u ovoj zbirci nailazimo na preispitivanje, odnosno napore stvaraoca pjesnika da preispituje odnos prema ljubavi, odnos prema pjesmi, pjesnik je i uopšte zapitan nad smislom pisanja. Neke pjesme su, kako bi se to reklo, „produženog trajanja”, produžene lirske deskripcije, kao što je „Jama u srcu” i neke druge. Čini mi se da su dosta uspješnije i efektnije kraće pjesme, pjesme gdje progovori iskrena poetska osjećajnost. Takva pjesma je pjesma „Ruke” i još nekoliko izuzetno uspjelih pjesama (jedna od njih je ona koju sam ranije naveo). Ima i pjesama koje, kad ih čitate, poprime dodatno sazvučje, zazvuče tako kao da do vas dopire zvuk neke šlagerske melodije. Takva je pjesma, recimo, „Čarobni orah”.

Uglavnom, radi se o poeziji, o pjesmama koje su jakog ritma, jakog i silovitog ubrzanja. U ovoj poeziji, kako rekoh, prepliću se dva miljea, taj mediteranski, primorski i kontinentalni. To se ogleda i u samoj leksici koja se upotrebljava u ovoj poeziji. Drugo, ima nekih pjesama u kojima se struktura pjesme zasniva na opozitima, na antonimima, recimo plavo-crno u pjesmi „Sudbina”.

Jedno od osnovnih osjećanja u ovoj poeziji je sjeta, žal za prohujalim, pa moglo bi se, bar moj je takav osjećaj, doživljaj te poezije i u dobroj mjeri, s obzirom na to sve što se dogodilo, što je prošlo, i ono dobro, a i ono zlo je podstaklo jedan naglašen pjesnički pesimizam.

Dosta je pjesama o mladosti, moru, o izgubljenom zavičaju. Ima pjesama u kojima su u naslovu istaknuti lirski junaci (stvarni ili fiktivni, izmišljeni), recimo kao što su pjesme „Gordana”, „Margaret”, „Ena”. To su pjesme u kojima prošlost govori, ponekad grčevito i bolno. Ima pjesama gdje se ti doživljaji naširoko opserviraju, kao što su „Nema naslova, ničega nema” ili „Noć koja nije imala jutro”. Dakle, riječ je o pjesmama koje su dosta razvijene i sa tim naglašenim deskriptivnim elementima. Ipak, u većini pjesama govori srce, govori jedna mladalačka samouvjerenost, mada je sve to, kako već rekoh, često pomiješano sa bolom.

U mnogim od ovih pjesmama govori samoća, govori pjesnički subjekat koji traži sebe u jednom drugom vremenu i jednom drugom prostoru.

 

Početak   •   Radomir Milić   •   Putokaz     Knjige   •   Pesme   •   Zapisi   •   Dizajn   •   Naručivanje knjiga